Osijek031

Shah Rukh Khan, indijska filmska mega-zvijezda, ovih dana snima bolivudski film u Dubrovniku i stigao je prijedlog da pišem o bollywoodskoj industriji. Meðutim, ovih je dana indijska javnost zaokupljena jednom drugom vrstom filma.

Sudeæi po portalima èini se da je kontroverza oko BBC-eva dokumentarca “Indijska Kæer” zaobišla našu regiju. Ipak, ovo nije tema preko koje se da lako prijeæi.

Ukratko, britanska redateljica, Leslee Udwin, ponukana valom protesta u prosincu 2012. u New Delhiju, je snimila dokumentarac o tragiènom sluèaju grupnog silovanja 23-godišnje djevojke. Intervjuirala je optužene za silovanje, njihove obitelji, roditelje i prijatelje nesretne preminule djevojke, ukljuèujuæi odvjetnike i suce. Kroz kontekst ovog specifiènog sluèaja dokumentarac je kritika patrijahalnog društva i mentaliteta koji objektivizira ženu. Redateljica (i sama žrtva silovanja), prema njenim rijeèima, je željela aplaudirati Indiji koja se digla na noge da okonèa rastuæi problem sigurnosti za žene. Protesti u Delhiju i širom Indije su rezultirali senzitiziranjem javnosti i mijenjanjem indijskog zakona o nasilju nad ženama. Šest silovatelja iz ovog sluèaja je uhiæeno i ubrzanim procesom osuðeno na smrt. Leslee je planirala prikazati ovaj film u Indiji na meðunarodni dan žena, završujuæi film s listom statistike o nasilju nad ženama u svim zemljama svijeta i apelirajuæi na akciju.

Film je strašan – sirova stvarnost problema rodne nejednakosti koji kulminira u kriminalu. Na prvu šokantne su izjave jednog od optuženih kako je djevojka sama kriva i kako nema što sama raditi u muškom društvu poslije devet sati naveèer te da se ne treba opirati ovoj ‘lekciji’. Èin silovanja djevojke prozvane Nirbhaya (Neustrašiva) je sam po sebi neupitno grozan, ali što je zapravo pravi horor je perspektiva pojedinaca društva iz kojeg je mentalitet silovatelja proizašao. Isti mizogonistièni stav o ‘ženi koja ima svoje mjesto u kuæi’ potkrepljuju i ostali (nekriminalni) likovi koji se pojavljuju u filmu. Moja namjera nije preprièavati ovdje u detalje radnju dokumentarca – film možete pokušati pronaæi online ili po europskim televizijskim kanalima.

Kažem ‘pokušati’ – jer su sve verzije trenutno povuèene s Interneta – indijska je vlada zabranila prikazivanje filma u Indiji iz straha od novog vala nereda. Film je takoðer prozvan Zapadnjaèkom urotom sramoæenja Indije i indijskog muškarca. Leslee je ostala krivo protumaèena u Indiji i dok društvene mreže odjekuju ovom kampanjom i pozivaju na ukidanje zabrane u Indiji èini se da je glavna poruka filma ostala neshvaæena:

Rodna nejednakost je danas aktualni globalni problem – ukljuèujuæi zanemarivanje, zataškavanje i iluzije da su ženska prava nešto za što su se sufražetkinje davno izborile poèetkom prošlog stoljeæa i da su daljnje rasprave na temu besmislene.

Prije par godina dopalo me da radim na istraživanju stavova o ženama u mojoj korporaciji – intervjuirala sam brojne žene kako bih razumjela što je u pozadini manje zastupljenosti žena meðu zaposlenicima i napuštanja posla nakon nekoliko godina. Svašta sam nauèila – o tome kako je broj dostupnih žena u startu selekcije nizak, jer manji broj žena odabire visoko obrazovanje poslovnih škola (a neke od njih samo zato da bih se bolje udale). Potom kako ženi nije mjesto u prodaji – da hoda po terenu obilazeæi brojne trgovine i radi s distributerskim firmama koji imaju iskljuèivo muške zaposlenike. Jedna od kolegica je rekla kako je bila prva žena na poziciji Key Account Managera na dotiènom teritoriju i da su je ljudi oko nje zvali “KAM Sir” jer nisu imali rijeè za ženu menadžericu. Ženi isto nije mjesto u proizvodnji (naše tvornice su obièno u manjim gradovima, u zonama slobodnim od poreza koja se ne smatraju privlaènim destinacijama za visoko obrazovanu poslovnu ženu). Otac jedne kolegice je organizirao posebni auto i pratnju koja ju je vozila svaki dan na i sa posla (prezaštitnièki, možemo reæi – ali u tom specifiènom kontekstu i nije toliko neobièno).

Nauèila sam kako se od nekih od mojih kolegica kada se udaju oèekuje da se usele u proširenu obitelj s muževim roditeljima i prestanu raditi – kako bi se mogle fokusirati na kuæu i djecu. One koje ambicizno ‘tjeraju’ dvojnu karijeru æe u jednom trenutku vjerojatno popustiti jer su veæe sanše da æe muž imati veæu plaæu i priliku za boljom pozicijom. Ako je mijenjanje lokacije u pitanju (Indija je velika zemlja I od zaposlenika se oèekuje da budu mobilni) vjerojatno æe žena prije pratiti muža nego obrnuto. Kolegice koje su pak radile i dobro napredovale na poslu nisu mogle zamisliti da imaju djecu jer misle da je usklaðivanje uloga jednostavno nemoguæe (k tomu, prosjeèni porodiljni u Indiji traje 3 mjeseca).

Sve ovo me je navelo na puno razmišljanja. Moram priznati da sam postala feministkinja u Indiji. Uzrujava me kako se žena percipira i što se od nje oèekuje. Dok sam promišljala o problem rodne nejednakosti u okolini u kojem trenutno živim, krenula sam razmišljati i o odrazu našeg društva koje me je odgojilo. Shvatila sam da je problem rodne nejednakosti podjednako prisutan i kod nas, samo možda na jednoj drugoj razini. I da odgovor leži u mijenjaju ne samo ljudi iz okoline, nego i sebe samih.

Moja mama je uvijek znala reæi da bi bilo bolje da sam se rodila kao muško jer bih se u životu manje patila (mama je strogo praktièan tip). Gledajuæi te superžene oko mene – majke, susjede, tetke, bake – nadogradila sam puno oèekivanja od sebe kakva žena želim biti. K tome sam si dodala dimenziju življenja u drugoj kulturi koja mi je otežala nositi se sa drugaèijim stavovima, ali možda i pomogla lakše i brže pritisnuti neke prekidaèe u glavi. Skužila sam da moj muž ne oèekuje od mene da nakuhavam svaki dan – ali da sam ja to oèekivala od sebe. Pored onog da idem u nabavku i poradim sve kuæanske poslove. Sama, onako kako sam to vidjela da žene generacijama rade oko mene. Muževi bi možda mogli pomoæi ako im pokažemo toèno što i toèno gdje, ali generalno ‘muškarci su ionako neupotrebljivi u kuæanskim poslovima’ pa ‘bolje da to ja’. Klasièni primjer “maternal gatekeeping”-a – ponašanja u kojem žena sprjeèava svog partnera da preuzme jednaku ulogu u kuæanskim poslovima kako bi dorasla vlastitoj (idealiziranoj) percepciji svoje rodne uloge.

Kako sa kuhanjem, tako sam odbijala svaku pomoæ I sa ostalim poslovima. Trebalo mi je godinu dana da prihvatim tetu koja doðe oèisiti podove i poènem korisiti sve usluge dostave kuæi koje mi mogu olakšati (ove sam moralne dvojbe veæ ranije opisala). I trebalo mi je puno dulje da ozbiljno shvatim supruga kada je rekao da æe on kuhati – i da priznam da to dobro radi (eto rekla, i još uvijek ostala potpuno žensko).

Pomalo sam poèela mijenjati svoje ponašanje: odluèila sam ne šutjeti kada mi ljigavci dobacuju komentare na ulici (zapravo, odluèila sam u potpunosti izbjegavati te situacije jer sam skužila da bez obzira na moju srèanost izazivanje tuèe na ulici vjerojatno nije najpametnija ideja). Odluèila sam ne trpiti šovinistièke komentare na poslu tipa “Sada si se udala, šteta, sad æeš nabaciti kile!” (tom sam senior manageru rekla da ga koristimo kao loš primjer na treninzima). Mlaðem kolegu koji je komentirao da je “middle management pozicija dovoljno dobra aspiracija za jednu ženu” sam dobacila da je seksist. Shvatila sam da je izbor raðanja djece samo moj i mužev i da ne moram davati nikome za pravo da komentira bilo što o ‘pravim odlukama’, biološkom satu i mom tijelu (tužno da ovo uglavnom dolazi od strane ženskih kolegica, osobito novih majki, redovno patronizirajuæim tonom). Skužila sam da se autoritet i utjecajnost na poslu mogu izgraditi iako nam rodne uloge naizgled ne idu na ruku (bijela žena u Indiji baš i nije sukladna stereotipu ‘Kompetetne Menadžerice’ – prije ‘Istoènoeuropske Prostituke’) i da se upornost i ulaganje u vlastitu struènost konaèno isplate.

Skužila sam da su percepcije koje nosim o sebi i drugim ženama rezultat okoline u kojoj sam odrasla i živim, ali da imam izbor u vlastitim reakcijama prema toj istoj okolini. Prvi korak ka jednakosti je zaviriti u sebe i promijeniti svoje obrasce ponašanja prije nego krenemo željeti da je svijet oko nas drugaèiji.

I usput, ako ste mislili da je silovanje i nasilje nad ženama problem jedino zemalja u razvoju poput Indije i daleko od naših domova – iznenadili biste se. U Indiji broj silovanja na 100.000 stanovnika je 1.8. U Hrvatskoj je 19.

[fbcomment:d46be3cd26]http://www.osijek031.com/osijek.php?topic_id=55972[/fbcomment:d46be3cd26]

Naslovna slika je iz projekta Abused Goddesses Campaign, dojmljive serije o nasilju nad ženama u Indiji, preporuèam proguglati.

Druga fotka je preuzeta od Noah Seelam/AFP, The Guardian

Katarina Karaliæ je diplomirana psihologinja sa Sveuèilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veæi dio Europe kroz AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu, Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Od monsuna 2009. živi sa suprugom Abhishekom u Mumbaiju i radi kao trening menadžerica za Procter&Gamble India. Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.